U drugoj polovici 18. st. za vrijeme Habsburške monarhije, kraljice Marije Terezije i njezina sina nasljednika Josipa II dolazi do uređenja prostora Slavonije koje na području Vojne krajine provode vojne, a na području Provincijala (Paorije) županijske vlasti. Riječ je o planskoj izgradnji sela na temelju zakonske regulative. Prema istim pravilima formirana je i vinkovačka poljodjelska cjelina Krnjaš, linearno, uz putni pravac sa zabatnim nizom kuća s jedne strane, s obzirom na travnatu površinu i rijeku Bosut s druge strane.
Zabati slavonsko-srijemskih kuća bili su tipični u svojoj različitosti u suglasju s vremenom u kojem su nastajali u svom 150 godina razvojnom putu: bez trijema i s trijemom, uvijek s dva prozora na ulicu i dva mala otvora ispod krovišta za provjetravanje, s ulaznim vratima na trijem ili bez. Takve tipične slavonsko-srijemske (panonske) kuće bile su slične jedna drugoj, a opet različite i nikad iste prema vrsti građevinskog materijala, vrsti i obliku prozora, istakama, obojenošću fasade, sokla (cokla), u žbuci izvedenih reljefnih ukrasa.
Uz kuću je bilo duže ili uže kućište do ulice, s visokom daščanom drvenom ili zidanom ogradom, unutar koje su pješački i kolni ulaz i podužna okućnica u dubinu dvorišta (avlije), gdje se nižu drugi sadržaji: kućari, štale, štagljevi, bunar, ambar, druge gospodarske zgrade u drugom dvorištu i bašče i voćnjaci u trećem dvorištu. Komunikacija s vanjskim svijetom obavljana je preko dva prozora na kućnom uličnom zabatu ili ispred kuće na klupičicama.
Struktuiranost ovakve kuće u svom razvoju krajem 19. st., uporabom čvrstih materijala opeke i biber crijepa zaustavila se na troprostornosti: velika prednja soba kao glavna kućna prostorija, srednja prostorija kuhinja (kuća), u kojoj je bio banak, otvoreno ognjište i manja soba, koja je nerijetko bila i ostava.
U velikoj sobi obavljao se obiteljski život, a tu su i primani gosti. Podužno uz zabat postavljani su kreveti (postelje), u sredini veliki stol (sinija) s klupama i stolicama, prema sredini sobe sinijica za djecu, prema kuhinjskom zidu sobna peč furuna, a u sobi su mogli biti i kobilaš, drveni sanduk spremište za rubenine, tkalački stan, (stative) kolovrat i drugi kućni namještaj. Na prednjem zabatnom zidu uz prozore postavljene su svete slike, poneka obiteljska i križ.
Upravo u takvoj kući na ovome mjestu u Krnjašu, gdje je rođen hrvatski književnik i pjesnik Ivan Kozarac 1885. godine i proživio svoj mladenački život do 1910., ovjekovječio je Slavonsku krv, Đuku Begovića, ali i Milov'o sam garave i plave ljubeći Mariju Kozarac iz Krnjaša.