Ivino identitetno uporište nalazi se u "Riječima mlijeka i zipke", u arhaičnom govoru Šokaca, autohtonoga hrvatskog stanovništva katoličke vjeroispovjesti, slavonskom dijalektu kao najstarijem dijalektu štokavskog narječja. Budući da čuvaju staro govorno stanje starinaca, takve govore nazivamo starinačkim i šokačkim držeći ih tim dragocjenijim što nas povezuju s hrvatskom jezičnom starinom.
Svojim jezično/govornim senzibilitetom i identitetom praktično je potvrdio da se tradicijska kultura i život Slavonije najbolje mogu opisati i izraziti izvornim, autentičnim, organskim idiomom i organski/nestandardni/kolokvijalni, odnosno novoštokavština i staroštokavština, tj. standardni ijekavski i šokački ikavski govor. Šokačkim se govorom u dijalozima autoportretiraju i indentificiraju njegovi likovi. Indetitetsku iskaznicu pruža im divan jer divaniti znači biti to što jesi-Šokac/Slavonac u (po)krajini šokačkog govora koja je na razmeđi europskog Istoka i Zapada bila bastion hrvatskog jezika, utvrda šokačke ri(je)či. Njegovi su likovi u suglasju s predjelima posavskog govora, kojemu posebnu melodioznost daje dugi, zavinuti peti naglasak, posavski akut, duša posavskog poddijalekta.
Odnos prema organskom idiomu legitimira Ivana Kozarca piscem moderne u kojoj se začinje dijalektalna književnost jer je on za književnost slavonskoga dijalekta i staroštokavske ikavice ono što je za kajkavsku književnost Matoš, a za čakavsku Nazor. Zahvaljujući njemu ars scribendi croaticae ujedno je ars scribendi slavonicae. Kozarac mlađi piše autentični život ri(je)čima "Mlijeka i zipke" osiguravši im književnu budućnost za sutra i prekosutra - odonda pa zavazda.
KOZARČEVA RI(JE)Č
Vi što govorite, govorite da se govori, a ja-ja što govorim-govorim iz nužde, iz srca, iz života!
Đuka Begović
