IVAN KOZARAC U KRITIČKOJ RECEPCIJI

          Ivan Kozarac prisutan je u hrvatskoj književnoj kritici od 1906. Literatura o njemu obuhvaća oko 200 bibliografskih jedinica.

 

Siroma... Pokojni Kozarac bijaše pravi graničar i pravi Šokac. Lijep kao snaša, bolestan kao Slavonija koja u njem izgubi najboljeg svog pisca budućnosti!

 

                                                                                                           Antun Gustav Matoš

 

 

Plebejac, pučanin koji je svojim darom nadmašio sve one aristokrate i ekscelencije hrvatske književnosti poput Mažuranića, Šenoe, Vojnovića, Miletića, Domjanovića i Gjalskog. Novak i Leskovar, pučki učitelji, sankilot Matoš i kaplar Kozarac mlađi, od kojih svaki posebno više vrijedi nego oni svi naprijed spomenuti zajedno na desetu potenciju.

 

                                                                                                                   Miroslav Krleža

 

 

Treba biti punokrvan čovjek, da se može dati "Život od komada", a to je Ivan Kozarac bio u pravom smislu. Njegovo čitavo biće, njegova krv i njegovo srce vrištilo je protiv mlakosti i mraka i dok bude ovakvih pisaca bit će naše književne budućnosti, prekretnica, novosti, napretka. Dok bude takvih upornika i vatrenih govornika, bit će poštene, snažne i slobodne Hrvatske. Pisanje Ivana Kozarca možemo zaista doslovno nazvati pisanjem krvlju što se puši iz svih njegovih rečenica, lomi na svakoj stranici, šiklja iz svakog uzvika, crna, gusta, vruća kao lava. Temperament! Prva riječ koja nam se silovito nameće uz ime Ivana Kozarca.

 

                                                                                                            Ivan Goran Kovačić

 

 

U zabiti Posavlja, u toj nepreglednoj krajiškoj ravni-svijetli duh jednog mladog literarnog autodidakta, promatranjem sebe, promatranjem sebe i svog društva, došao je do sljedećih za svoje pisanje osnovnih otkrića. Mozgom se tek životari, a srcem zapravo živi. Prvorazredna literatura jednorazrednoga književnika Ivana Kozarca jedan je od najvećih primjera za tvrdnju da se u umjetnosti može sve naučiti osim osnovnog i glavnog, a to je osjećaj-sila začeta u gotovo anarhističnoj slobodi osjetila.

 

                                                                                                                         Matko Peić