Pjesništvom se Ivan Kozarac bavio od 1902. do smrti 1910. napisavši šezdesetak pjesama nejednake kakvoće.

 

      Dvije rukopisne bilježnice Život i Vesni, nastale u Vinkovcima 1904. i 1905., sadrže pjesničke početke i pokušaje mladog pjesnika, a čuvaju se u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Vinkovcima.

 

Atipičan pjesnik Ivan kozarac nije podlegao književnoj modi niti je pripadao dominantnoj pjesničkoj struji hrvatske moderne. Pjesnik strasti, ushita i euforije, ali i kao pjesnik klonuća i agonije.

POETSKA ISKAZNICA

IVANA KOZARCA

Pjesnik je slavonske ravni sa sugestivnim, sinestezijskim ravničarskim krajolicima te pjesnik slavonskog sokaka, seoske intime i idile koji oživljuje tradicijski život i Slavoniju kao željeni i hvaljeni prostor raspojasana života. Najpoznatiji je kao pjesnik ljubavi u čijim stihovima pulsira život mladih s bećarenjem, jogonlukom

euforijom i hedonizmom, što ga predstavlja kao mladog pjesnika o mladosti i ljubavi za mlade. Glorificirao je život, radost i ljubav, svjestan ishoda neizlječive bolesti. Tražio je lijek u pjesmi, kerenju i irošenju, jurnjavi na konjima te je u dinamici i vitalizmu našao put do posvemašnje slobode, slobode kretanja, mišljenja, osjećanja i doživljavanja.

 

Kao pjesnik dekadencije, klonuća i umiranja donosi jesenske krajobraze sa sivim maglama, prokaljuženim cestama, omagljenim poljima, mutnim vodama, što su u suglasju sa slikom dekadentne, bolesne, umorne Slavonije i s agonijom pjesnika što "umire sedam godina na milimetre".

     A u meni sve je manje mene

     Ja vam ginem lagano, polako.

 

     Pjesnik suglasja slavopisa, krajopisa, životopisa umro je kišovitog popodneva kasne jeseni, koje je plakalo nad preranom smrću najboljeg pjesnika i pisca literarne budućnosti Slavonije.