Roman Đuka Begović vrhunac je Kozarčeva stvaralaštva, najbolji roman hrvatske moderne te jedan od najboljih romana hrvatske književnosti. Objavljen je epizodno u Ilustrovanom obzoru 1909. te u cijelosti u knjizi 1911. u Zagrebu.
Lik Đuke Begovića, bećara nad bećarima, jedinstven je u hrvatskoj književnosti gdje mu nema pandana. Prototip mu je Đuka Grgić koji se bećario, rasuo tal i kuću velike vinkovačke zadruge Grgić iz Grgića sokaka kbr. 40, danas Gundulićeve ulice.
ATOLOGIJSKI ĐUKA BEGOVIĆ,
BEĆAR NAD BEĆARIMA, RASULOVIĆ I RASPIKUĆA
Najfatalniji bećar Đuka Begović bio je seoski gazda, koji je razbacivao novac, srljao u ponor alkohola, bluda, nerada i društvene neodgovornosti. Pokazuje veliku snagu, odlučnost i volju, a potom ga hvata nemoć, beznađe, sumlja, ojađenost, nervoza i strah. U neskladu je između svijeta u kojem mora živjeti i svijeta u kojem bi želio živjeti. Oceubojica je, preljubnik, rasulović i raspikuća te nositelj niza naslijeđenih poroka i zala. Zna što neće, ne zna često što hoće, ali čini ono što se drugi niti ne usuđuju. Nakon raskalašena života izgubio je sve i postao beskućnikom i zagonetkom.
Tragični vitalizam dekadentnoga Đuke Begovića čini ga posebnim, jedinstvenim i legendarnim likom. Sinteza je svih slavonskih bećara i naraštajno odnjegovanih poroka, potisnutih graničarskom silom i vojničkom batinom, pljuska i pogrda patrijarhalnom svjetonazoru i tradiciji legenda. Hiperbola je života po svojoj volji, "Život od komada" nasuprot životarenju, tavorenju i bolovanju.
Đuka Begović podržava stereotip raspojasane Slavonije