Tradicijsko graditeljstvo Krnjaša
Za kraljice Marije Terezije i njezina sina Josipa II. dolazi do urbanizacije Slavonije. Tada je formirana i vinkovačka poljodjelska cjelina Krnjaš.
Zabati slavonsko-srijemskih kuća bili su tipični, bez trijema i s trijemom, uvijek s dva prozora na ulicu i dva mala otvora ispod krovišta za provjetravanje, s ulaznim vratima na trijemu ili bez njih. Takve kuće bile su slične jedna drugoj, a opet različite i nikad iste prema vrsti građevnog materijala, vrsti i obliku prozora, istakama, obojenosti fasade, sokla (cokla), u žbuci izvedenih reljefnih ukrasa.
Krnjaš. Kuća Ive Kozarca, 2005.
Uz kuću je bilo duže ili uže kućište do ulice, s visokom dašćanom, drvenom ili zidanom ogradom, unutar koje su pješački i kolski ulaz i uzdužna okućnica u dubinu dvorišta (avlije), gdje se nižu drugi sadržaji: kućari, štale, štagljevi, bunar, ambar, druge gospodarske zgrade u drugom dvorištu, i bašće i voćnjaci u trećem dvorištu.
Komunikacija s vanjskim svijetom obavljana je preko dvaju prozora na kućnom uličnom zabatu ili ispred kuće na klupičicama.
Krajem 19. st., uporabom čvrstih materijala, opeke i biber crijepa,
imamo tri prostorije: velika prednja soba kao glavna kućna prostorija, srednja prostorija - kuhinja (kuća), u kojoj je bio banak, otvoreno ognjište, i manja soba koja je nerijetko bila i ostava.
U velikoj sobi odvijao se obiteljski život, a tu su primani i gosti.
Podužno uz zabat postavljani su kreveti (postelje), u sredini veliki stol (sinija) s klupama i stolicama, prema sredini sobe sinijica za djecu, prema kuhinjskom zidu sobna peć furuna, a u sobi su mogli biti i kobilaš, drveni sanduk, spremište za rubenine, tkalački stan (stative), kolovrat i drugi kućni namještaj. Na prednjem zabatnom zidu uz prozore postavljane su svete slike, poneka obiteljska i križ.
Krnjaš. Kuća Ive Kozarca, 2007.
U takvoj kući, na ovome mjestu u Krnjašu, rodio se hrvatski književnik i pjesnik Ivan Kozarac 1885. godine i proživio svoj mladenački život do 1910., ovjekovječio je Slavonsku krv, Đuku Begovića, ali i Milov'o sam garave i plave ljubeći djevojku Mariju Kozarac iz Krnjaša.
mr. sc. Ljubica Gligorević
ARHEOLOGIJA KRNJAŠA U SVJETLU NOVIH NALAZA
Mlađe kameno doba ili neolitik
Vinkovci su smješteni na povoljnom geografskom položaju na sjevernom rubu Bosutske nizine, na prirodnom prijelazu između đakovačkog i vukovarskog lesnog ravnjaka, okruženi plavnim nizinama Vuke i Bosuta, na mjestu gdje se savski i dunavski sliv međusobno najviše približavaju.
Prve zajednice zemljoradnika na prostor Vinkovaca dolaze oko 6300. g. pr. Kr., donoseći keramiku, pripitomljene životinje i biljke. Posljedica gospodarstva zasnovanog na poljoprivredi je sjedilački način života i izgradnja trajnih nastambi.
Arheološko nalazište u Ulici J. Kozarca 38
Prapovijesno naselje na Krnjašu pokazuje kontinuitet od mlađeg kamenog doba ili neolitika, a najstarije naselje pripada nositeljima starčevačke kulture. Stanovništvo živi u ukopanim zemunicama, što je potvrdilo zaštitno arheološko istraživanje provedeno u Ulici J. Kozarca 62, kada je otkrivena zemunica s pripadajućim nalazima.
Zaštitno arheološko istraživanje provedeno u Ulici J. Kozarca 38, na poziciji rodne kuće Ivana Kozarca, rezultiralo je nalazom dvaju kosturnih ukopa u zgrčenom položaju na desnom boku (GROB 7 i GROB 8) koji su bili ukopani u već napuštenim jamama u prapovijesnom naselju. Na osnovi apsolutnih datacija dobivenih radiokarbonskim analizama na zubima kostura, obavljenih u Beta Analytic Inc. u Miamiju, grobovi su datirani u 5730.-5638. g. pr. Krista. Ovi grobovi očito pripadaju obližnjem naselju nositelja starčevačke kulture čije nalaze imamo na k. broju 62.
Brončano doba
Kontinuitet života na Krnjašu nastavlja se i tijekom brončanog doba. Početak brončanog doba (oko 2500. g. pr. Kr.) obilježen je pojavom tehnologije izrade brončanih predmeta. Brončanodobni stanovnici grade nadzemne pravokutne kuće, a svoje pokojnike počinju spaljivati i sahranjivati u urnama. Dio brončanodobnog naselja koje je otkriveno u J. Kozarca 38 prezentirano je otpadnom jamom, na čijem dnu je pronađena cijela crno polirana zdjela. Na osnovi nalaza naselje je datirano u srednje brončano doba u vrijeme Belegiš I kulture koja je na ovim prostorima obitavala 1700.-1300. g. pr. Kr. Materijalni ostaci navedene kulture prepoznaju se u karakterističnim oblicima crno poliranih pehara ili amforica na vitkoj nožici s dvjema ručkama koje završavaju roščićima i volutama, a ukrašeni su urezanim ukrasom.
Posuda - brončano doba - Vatinska kultura
Naselja Belegiš I kulture na ovom položaju smo i očekivali s obzirom na to da u Arheološkoj zbirci Gradskog muzeja Vinkovci postoje stari nalazi dviju Belegiš I „amforica“ s položaja J. Kozarca 24 i 26, koji su sa zbirkom M. Medvedovića završili u Muzeju.
Mlađe željezno doba (treći poster)
Razdoblje mlađeg željeznog doba u Vinkovcima obilježeno je materijalnom ostavštinom latenske kulture, koja se pripisuje plemenskoj zajednici keltskog plemena Skordiska. Oni na ovo područje prvi put donose lončarsko kolo i novac, te uvode nove vrste oruđa koja su nezamjenjiva do danas, kao što su srp, škare i kliješta. Jedno od najpoznatijih utvrđenih naselja Skordiska nalazilo se na Dirovom brijegu, u nastavku prapovijesnog naselja na Krnjašu, od kojeg ga dijeli samo utok potoka Nevkoš u Bosut.
U zapadnom dijelu iskopa u J. Kozarca 38 ispražnjen je dio ukopane zemunice, dimenzija 5,00 x 5,50 m, ali koja većim dijelom izlazi izvan područja istraživanja.
Latenska zemunica - mlađe željezno doba
Na osnovi nalaza iz nje pripisana je plemenu Skordiska, koji su obitavali na ovom području od 300. do 15. g. pr. Kr. U njoj su pronađeni ulomci latenske keramike, životinjske kosti, goreni kućni lijep. Zemunica je imala pod od zaravnjenog naboja žute ilovače, a na sjevernom dijelu poda nalazile su se skupine rupica.
Rimsko razdoblje (četvrti poster)
Keltsko pleme Skordiska živjelo je u ovim krajevima i za rimskog osvajanja. Rimski grad na području današnjih Vinkovaca razvija se od početka prvoga stoljeća. U drugom stoljeću Cibale su uzdignute na status municipija i nose naziv Municipium Aelium Cibalae. Početkom trećeg stoljeća grad dobiva status kolonije i nosi ime Colonia Aurelia Cibalae. Braća Valentinijan I. i Valens, rođeni u Cibalama, jedina su dva rimska cara rođena na području današnje Hrvatske, a vladali su Zapadnim i Istočnim Rimskim Carstvom tijekom druge polovice 4. stoljeća.
Nalazi iz rimskog vremena vežu se uz keramičarsko radioničko središte Krnjaš. Istraživanje provedeno u Ulici J. Kozarca 14 pokazalo je dio naselja extra muros iz 4. stoljeća. Tijekom kasne antike područje uz jugozapadni rub Cibala bilo je intenzivno korišteno, za pokopavanje, za podizanje stambenih ili radnih objekata. Na osnovi prikupljenih nalaza, ono je djelovalo tijekom kasnorimskog razdoblja, najvjerojatnije od kraja 3. i u 4. stoljeću. U 7 rimskih grobova iskopanih na položaju u Ulici J. Kozarca 38, osim dva koštana češlja i nešto željeznih nalaza nije bilo drugih priloga.
Ostatke podnice od nabijene žute ilovače i nekoliko jama, prema nalazima u njima, možemo pripisati vremenu kasnog srednjeg vijeka i pripadajućem naselju Sveti Ilija.
Grob 9 - rimsko razdoblje
Otpadna jama koja se nalazila u središnjem dijelu nalazišta koristila se do vremena izgradnje rodne kuće Ivana Kozarca, a najmlađi kulturni sloj su ostaci temelja nedavno porušene rodne kuće Ivana Kozarca.
Maja Krznarić Šrivanko