O motivima obnove rodne kuće I. Kozarca
Ponekad je teško pronaći razlog za neki svoj postupak ili odluku. Niste svjesni što to postoji u Vama, postoji i miruje, a onda vas iznenada potpuno zaokupira, obuzme i nagna na iskorak o kojem prije niste ni razmišljali. Upravo se to dogodilo i s kupovinom rodne kuće Ivana Kozarca. Odrasla sam uz desnu, nižu stranu obale Bosuta, a suprug je odrastao na selu. To dvoje, voda i priroda, bile su one silnice koje su odlučile gdje ćemo sagraditi dom. U to vrijeme, kako je sazrijevala ta želja, kao i mogućnosti za to, čuli smo da se prodaje rodna kuća hrvatskoga književnika Ivana Kozarca. Kuća koja se nalazi na lijevoj, višoj obali Bosuta, u predjelu Krnjaš, u mirnoj ulici punoj zelenila, djeluje na čovjeka smirujuće, moglo bi se reći, pa smo se oboje istoga trena zaljubili u nju.
Kuća Ivana Kozarca prije obnove
Relativno velika površina, oko 2.000 m2, nudila se odmah kao idealna za naša htijenja. Ni u jednom trenutku nismo razmišljali da bi izgradnja naše obiteljske kuće trebala uništiti književnikovu rodnu kuću. Bili smo svjesni da blizina rodne kuće uvaženoga Ivana Kozarca zahtijeva posebne kriterije, ne toliko izgradnje, koliko pristupa uređenju okoliša.
Razveselili smo se jer smo bili u mogućnosti objediniti za nas dvije važne stvari: sagraditi obiteljsku kuću u zadnjem dijelu parcele i obnoviti rodnu kuću Ivana Kozarca na prednjem dijelu.
Bili smo svjesni da će nam sve to donijeti materijalne izdatke, ali odgajani od naših roditelja u ljubavi prema Hrvatskoj, prema hrvatskoj baštini, nismo se dvoumili. Dapače, to nam je davalo snage i zadovoljstva da možemo osobno nešto učiniti za dobrobit hrvatskoga naroda i našu vinkovačku sredinu.
Od početka smo bili svjesni da nas u obnovi kuće Ivana Kozarca neće nitko financijski potpomoći i da ćemo to morati sami „izgurati“.
Slijedom takvih razmišljanja, a poučavani od naših roditelja koji su cijeli život vrijedno radili, mučili se, stvarali, odgajali djecu u vjeri i razmišljanju: „Tuđe poštuj, a svoje čuvaj i cijeni“, odlučili smo da je bolje išta poduzeti negoli ništa, odnosno, bolje je ne čekati da se nešto dogodi samo od sebe.
Oboje smo računali, s obzirom na dotrajalost, vlagu, da će biti bolje srušiti rodnu kuću i napraviti novu po istim mjerilima i izgledu.
Suprug Bosiljko i ja smo osobe koje, ako nešto obećaju, to će i izvršiti. Kako ni jedno od nas nije stručno u ovakvom poslu, zamolili smo za pomoć naše lokalne stručnjake raznih djelatnosti da nam pomognu u obnovi, da nam pomognu meritorno donositi zaključke o načinu očuvanja ovoga
kulturnoga dobra. Tijekom dogovaranja oko obnove prihvatili smo da nećemo obnoviti rodnu kuću kako je ona izgledala 2004. godine, kad smo je kupili, već da ćemo je vratiti u vrijeme življenja Ivana Kozarca, dakle u vrijeme 1910. godine.
Izvedbu je „otežalo“ zaštitno arheološko iskopavanje, ali smo prihvatili da rezultate toga iskopavanja pokažemo budućim generacijama, pogotovo što to ukazuje na značenje lokaliteta od pretpovijesti pa do danas.
Mi se nadamo, suprug i ja, da će naš primjer potaknuti i druge koji to materijalno mogu, a vole naše nacionalne vrijednosti, da i oni poduzmu jednako vrijedne aktivnosti. Zašto čekati da narod što poduzme, ili država, radije sami nesebično nešto poduzmimo.
Osobno mi je želja da se Krnjaš očuva u izvornom obliku, da se obnove i druge znamenitosti na području Vinkovaca, kako bismo sebi, našim sunarodnjacima i turistima koji dolaze pokazali bogatstvo našega naslijeđa.
Katarina Stanić
OTVORENA OBNOVLJENA KUĆA I.K.
članak je preuzet iz Vinkovačkoga lista, str. 6., 19. rujna 2014.
Kada su Bosiljko i Katarina Stanić 2004. godine kupili građevinsko zemljište u Ulici Josipa Kozarca 38, na kojemu se nalazila rodna kuća velikoga hrvatskog pjesnika i književnika Ivana Kozarca, s dvorišne strane izgradili su obiteljsku kuću, a nakon toga željeli su obnoviti Kozarčevu rodnu kuću, koja je bila posebno zaštićena, ali su bili svjesni posebnih kriterija kao i toga da to moraju učiniti vlastitim sredstvima. Zbog vlage i dotrajalosti, kao i brojnih preinaka bivših vlasnika, umjesto krpanja derutne kuće odlučili su na istom mjestu izgraditi novu kuću istih dimenzija, onakvu kako je izgledala 1910. godine, kada je pjesnik u njoj živio i u njoj su htjeli napraviti Spomen-dom Ivanu Kozarcu.
Pravi tlocrt kuće bio je vidljiv tek u temeljima, a uvidom u stanje u kojem se kuća nalazila Stanićevi su od Konzervatorskog odjela za zaštitu kulturne baštine u Vukovaru zatražili i dobili odobrenje za izradu zamjenske građevine istih gabarita, nakon čega je izgrađena projektna dokumentacija za izgradnju identične zgrade, kao i dozvola da se umjesto klasičnoga poda napravi prozirni pod kako bi posjetitelji mogli vidjeti stalni postav arheoloških nalaza pronađenih pri kopanju podruma i temelja.
Za uređenje, kako zgrade, tako i okoliša, za pomoć su zamolili stručnjake za razna područja iz gradskih kulturnih ustanova u što su se uključili: Gradski muzej Vinkovci, Gradska knjižnica i čitaonica Vinkovci, Gradsko kazalište Joza Ivakić, Turistićka zajednica Grada Vinkovaca i voditeljica Centra HAZU Vinkovci.
Doček gostiju
Doček gostiju
Ivica Mandić, zastupnik Sabora RH, izaslanik Ministarstva kulture
Nakon arheoloških iskapanja pronađeni su najstariji nalazi u grobovima iz kamenoga doba, datirani oko 5.700 godina pr. Krista, sve do nalaza iz druge polovice 19. stoljeća. Pročelje kuće vraćeno je u stanje prema razglednici iz 1911. godine, originalna spomen-ploča koja je bila postavljena 1920. godine smještena je u izložbeni prostor, a na pročelje je postavljena kopija (istoga sadržaja). Unutrašnjost je uređena do detalja prema vremenu kada je u njoj živio Ivan Kozarac, a dodana su razna informatička pomagala. Uređeni su trijem, okućnica, staze i cvjetnjaci, kao i bunar pokraj kojega je postavljen pano s podacima o Vinkovcima s kraja 19. stoljeća, a drugi pano je priča o Krnjašu i njegovom značaju za Vinkovce, životu u njemu, Bosutu i piscima s Krnjaša.
Obnova rodne kuće Ivana Kozarca započela je u travnju, a dovršena u četvrtak 11. rujna 2014. Tad je uz prigodan recitatorsko-glazbeni program svečano otvorena. Sve okupljene, u ciglama popločenom velikom dvorištu, uređenom s puno zelenila i
cvijeća kuće obitelji Stanić, pozdravio je Ivica Mandić, izaslanik Ministarstva kulture RH i saborski zastupnik, citirajući natpis „Na ponos hrvatskom narodu“ koji je uklesan na ploči postavljenoj na pročelju kuće, kuće koja je izgrađena na ponos grada Vinkovaca i cijele Slavonije, čime se ovdje na pravi način pokazalo kako jedan uspješan poduzetnik može sačuvati dio prošlosti svoga kraja.
Zdravko Kelić, zamjenik župana Vukovarsko-srijemske županije
Nakon njega govorili su Zdravko Kelić, zamjenik župana Bože Galića i prof. dr. sc. Stipe Botica, predsjednik Organizacijskog odbora 6. hrvatskoga slavistićkog kongresa koji se tih dana održavao u Vukovaru i Vinkovcima. U prigodnom programu koji je osmislio i vodio Vladimir Andrić, glumac Gradskog kazališta Joza Ivakić Vinkovci, sudjelovali su glumci iz Vinkovaca: Selena Andrić, Martina Stjepanović, Ivan Čačić, Tomislav Bundić i Zorko Bagić koji su razmješteni među posjetitelje čitali pjesme Ive Kozarca i citate poznatih književnika o njemu, a njegovu najpoznatiju pjesmu „Milovo sam garave i plave“, koju je uglazbio Ivo Tijardović, izveli su članovi TS „Dike“.
Nakon toga počeo je službeni dio programa otvaranja rodne kuće, koji je trajao 25 minuta, po jednu minutu za svaku godinu kratkoga života velikoga pjesnika. Nakon što je Kozarčevu pjesmu „Garavuša“ pročitala mlada glumica Martina Stjepanović, velikom broju posjetitelja obratio se Bosiljko Stanić, osnivač i vlasnik poduzeća „Boso“, rekavši kako su on i supruga obnovu rodne kuće Ivana Kozarca smatrali svojom građanskom i nacionalnom obvezom, u čemu su im pomogli djelatnici svih vinkovačkih kulturnih institucija, zahvalivši Odboru za obnovu i otvaranje rodne kuće Ivana Kozarca, Gradu Vinkovcima, kao i svima koji su došli sudjelovati u svečanosti otvaranja i time uveličati ovaj događaj značajan za hrvatsku kulturu, posebno pozdravivši po imenu uzvanike koji su govorili, kao i one koji su zajedno s njim otvorili obnovljenu kuću: dr. Mladena Karlića, gradonačelnika Vinkovaca, književnika Miroslava Slavka Mađera i Stjepana Krekmana, dekana Vinkovačkoga dekanata koji je kuću posvetio.
Prof. dr. sc. Stipe Botica, predsjednik Organizacijskog odbora
6. hrvatskog slavističkog kongresa
Vladimir Andrić kao Đuka Begović
TS Dike, sudionici programa
U svom govoru dr. Mladen Karlić je rekao kako su Vinkovčani velikim odazivom pokazali koliko je književnik Ivan Kozarac važan, kao što je važna i obnova kuće što možemo zahvaliti obitelji Stanić, koju će sigurno mnogi posjetiti. Veliki hrvatski pjesnik i književnik Miroslav Slavko Mađer pozdravio je sve u publici, a posebno svoje nekadašnje susjede s književnoga Krnjaša kojima i on pripada jer je dobar dio svog života proboravio nedaleko ove kuće u kojoj je rođen i preminuo najslavniji od njih, Ivo Kozarac, autor nezaboravnih pjesama i priča u zbirci „Slavonska krv“ i otac slavnog „Đuke Begovića“, romana-drame šokačkog mentaliteta.
Mađer je ovo novo-staro zdanje, taj krnjaški spomenik proglasio budućim hramom kulture kao trajan znamen grada na Bosutu o kojem su već pisali Zlatko Tomičić i Dubravko Horvatić, malog Krnjaša koji najbolje pokazuje kako je rimska Colonia Aurelia Cibalae, odnosno danas Vinkovci, odavno grad kulture, što će budući Spomen-dom trajno dokazivati uz podršku svih gradskih institucija i udruga, a zdanje možemo zahvaliti obitelji Stanić koja je obnovila rodnu kuću Ivana Kozarca na ponos Vinkovaca i cijele Hrvatske.
Mađer je ovo novo-staro zdanje, taj krnjaški spomenik proglasio budućim hramom kulture kao trajan znamen grada na Bosutu o kojem su već pisali Zlatko Tomićić i Dubravko Horvatić, malog Krnjaša koji najbolje pokazuje kako je rimska Colonia Aurelia Cibalae, odnosno danas Vinkovci, odavno grad kulture, što će budući Spomen-dom trajno dokazivati uz podršku svih gradskih institucija i udruga, a zdanje možemo zahvaliti obitelji Stanić koja je obnovila rodnu kuću Ivana Kozarca na ponos Vinkovaca i cijele Hrvatske.
Nakon posvete, dr. sc. Anica Bilić, voditeljica Znanstvenog centra HAZU Vinkovci posjetitelje je upoznavala s postavom Spomen-doma koji su u manjim skupinama razgledavali interijer kuće.
Uz otvorenje rodne kuće Ivana Kozarca izdana je prigodna knjižica u kojoj je uvodni tekst o motivima obnove rodne kuće Ivana Kozarca srcem napisala Katarina Stanić. Prezentaciju arheološkog nalazišta na Krnjašu u Ulici J. Kozarca 38 napisala je Maja Krznarić Škrivanko, muzejska savjetnica, o podrijetlu Kozaraca tekst je napisao Tihomir Marojević, prof., a ostale tekstove napisao je mr. sc. Zlatko Virc, koji je i urednik knjižice.
Vlasnik kuće Bosiljko Stanić s glumcima vodi goste pred Kozarćevu rodnu kuću
Antun Smajić
GOVOR MIROSLAVA MAĐERA
Poštovani uzvanici, poštovani gosti, dragi Vinkovčani, dragi moji susjedi iz Kozarčeve i Krnjaša!
Pozdravljajući Vas ovom svečanom prigodom, želim Vam odmah u početku istaknuti da me zapala časna i ujedno domaća dužnost da Vam se obratim kao vinkovački književnik koji je dobar dio svoga dosadašnjega življenja proboravio u ovom krnjaškom kraju, gdje (su) se rodili, znači, pojavili veličajni pisci – i, eto, jedan od njih autor nezaboravnih pjesama i priča o slavonskoj krvi, i nadasve slavnoga Đuke Begovića, kao romana-drame šokačkoga mentaliteta.
Zapamtite, ovaj krnjaški spomenik bit će, i nadajmo se i ostati trajan znamen grada na Bosutu, o kome su tako oduševljeno svojevremeno pisali istaknuti hrvatski pjesnici Zlatko Tomićić i Dubravko Horvatić, znajući da drevna Colonia Aurelia Cibalae, taj prapovijesni rimski Asser Savus ukazuje već davno na najstariji grad Europe, ali i kulture u najširem smislu i opsegu.
I sad, opet – taj vatreni Đuka Begović živi s nama i ovim bosutskim Krnjašem, tu među šokcima i njihovim poljima i šumama ... Njegovi i naši Vinkovci, ta pradavna Meraja, vode kroz povijest kao grad koji zna živjeti za kulturu, umjetnost i znanost – pa će i ovaj budući spomen-dom to trajno dokazivati uz podršku vlasti grada i svih kulturnih institucija i udruga od važnosti za usavršavanje ključnih kulturoloških prostora.
Književnik Miroslav S. Mađer
Poštovani prijatelji književnoga Bosuta, otvorimo vrata ovog, sada već možemo reći povijesna zdanja, prije svega, zaslugom mecene gospodina Bosiljka Stanića i njegove hvalevrijedne supruge Katarine, koji su odani kulturi i umjetnosti obnovili rodnu kuću pisca za kojega neki danas pišu kao o malom među velikima, a i te kako nam je znano da je taj „mali“ krnjaški spisatelj ostvario veliko, gotovo hamletovski veliko djelo – roman Đuka Begović. A nećemo i ne možemo zaboraviti pohvalne i nezamjenjive riječi jednoga Matoša o tome kako je Ivan Kozarac „bio lijep kao snaša, bolestan kao Slavonija, koja u njemu izgubi najboljega pisca budućnosti“. To što će tako ingeniozno istaknuti Antun Gustav Matoš, jedan od najvećih književnih kritičara i pjesnika hrvatskih, a što se odnosi na budućnost takvoga slavonskoga književnoga diva – samo je proročka vizija utemeljena na pojavi velika talenta. I onda Miroslav Krleža, kao epohalna hrvatska veličina, i te kako je precizno izrekao da „nitko nije tako pisao kao kaplar Kozarac“. A to „nitko“ zapravo je najveće priznanje onom koji se rodio da postane najveći.
Imamo ove dragocjene riječi nedostižnih Matoša i Krleže upravo ovdje gdje se nalazimo, pred svetim dverima knjige i davnih grobova, nalazimo s dubokim poštovanjem, ali i sa željom da od danas pa dalje trajno u kontinuitetu ovaj kućni broj ulice Kozarca bude novo stjecište i svetište vinkovačkih književnika i njihov mogući perivoj svih velikih imena vinkovaćke književnosti s bistama, portretima i spomen-pločama slavnih, te arheologa, glazbenika, muzealaca, slikara i kipara, dakle svih mrtvih i živih kulturnjaka ljubitelja stvaralaštva, te svih vinkovačkih časnih građana, i ponovimo, svih nas, i bez obzira na razlike u pristupu i mjestu te ulozi pjesnika u ovome gradu na Bosutu, ujedinimo sve svoje snage u korist grada koji je uvijek visoko podizao zastave kulture dokazujuči i time da i mali mogu biti veliki.
I na kraju, štovani nazoćnici, dopustite mi da kao jedan od najstarijih vinkovaćkih književnika otvorim vrata ulaska u staronovu rodnu kuću neumrlog Ive Kozarca . . . uđite, poštovani – čeka Vas Vaš Iva Kozarac.
Miroslav S. Mađer
Domaćin Bosiljko Stanić
Unutrašnjost kuće i gosti
Gradonačelnik dr. Mladen Karlić
BLISTAVA OBNOVA KOZARČEVE KUĆE
Projekt rodne kuće Ivana Kozarca,
koji je u cijelosti financirala obitelj Stanić,
primjer je dobre prakse u valoriziranju i očuvanju
hrvatske kulturne baštine.
Rujanski dani za Vinkovčane i Slavoniju svake godine iznova otvaraju se etnološkom, etnografskom i turističkom manifestacijom Vinkovačke jeseni. Ove godine, upravo tih dana, u Vukovaru i Vinkovcima održan je šesti hrvatski slavistički kongres, koji je okupio kroatiste i slaviste. U znaku tako važnih događaja za grad Vinkovce, hrvatsku književnu i kulturnu baštinu, sudionici Kongresa, ali i gosti koji su se tih dana nalazili u Vinkovcima, svjedočili su još jednom događanju kulture - otvaranju rodne kuće Ivana Kozarca, Vinkovčanina, pjesnika i prozaika moderne, prerano umrla umjetnika.
Dr. sc. Anica Bilić vodi ugledne goste kroz postav
Ivan je životom i pojavom bio predodređen za profil modernističkih, bolečivih likova kakve je stvarao u svojoj prozi. Životnom pozom i osobnošću suprotan prototipu šokca bećara kojega je utjelovio u romanu Đuka Begović.
Rođen je 8. veljače 1885., u kući na broju 37, u Ulici Josipa Kozarca (danas na broju 38). Ne baš solidne đačke karijere, napušta gimnaziju u drugom razredu, vjerojatno zbog četiri negativne ocjene. “U drugom razredu sam natovario sebi na vrat drugi red iz njemačkog, latinskog i hrvatskog, te vjeronauka, a kako mi je u to doba još i otac umro, napustio sam gimnaziju. (...) Htjelo mi se zraka, slobode, polja, sela.” Danas bi bilo nemoguće da trinaestogodišnji dječak, napustivši školu, postaje pisar-vježbenik u kotarskom sudu u Vinkovcima.
Rani pubertet Ivana Kozarca nije bio ograničen centrima za skrb, “skrbnicima” koji bi se brinuli o njegovu odrastanju i vratili ga u “socijalno održivu sredinu”, kako to danas možemo pratiti u postupcima institucija koje se brinu za adolescente kada krenu putanjama izvan uhodanih. Okrutnost života, siromaštvo i bolest, kao i životni vijek kratka daha, svakako daju čovjeku posebnu snagu da munjevito dovrši sve ono što ga veseli. Za Ivana je to svakako pisanje. Životni put od rodnih Vinkovaca do Zagreba i natrag zahvaljuje bolesti.
Kao vojnik, kaplar, već načet tuberkulozom, 1907.-09. boravi u Karlovcu, gdje i nastaju prve stranice romana Đuka Begović. Vladimira Lunačeka, kojemu se obraća jer je bio otpušten iz vojske zbog bolesti, moli kao starijega kolegu književnika i urednika lista Ilustrovani obzor:
,,(...) bi li mogao dobiti suradničko (stalno) namještenje kod Obzora (za jutarnji broj) te uz kakvu plaćicu ili plaću, a dakako i uz kakav rad.”
Iz tih je dana fotografija na kojoj pamtimo Kozarca: mladić u uniformi s frkanim brkovima po tadašnjoj modi. Vjerojatno je to portret o kojemu Matoš govori: “Lijep kao snaša, bolestan kao Slavonija koja u njemu izgubi svog najboljeg pisca budućnosti.” Tih posljednjih dana života 1910. radio je kao poslovođa u Nakladnom zavodu Društva hrvatskih književnika i Društva redatelja. Liječio ga je u lječilištu Brestovac na Sljemenu liječnik i književnik Milivoj Dežman, ali bezuspješno.
Umro je u 25. godini, u siromaštvu, u Vinkovcima, na Krnjašu - u sokaku svojih komšija, pisca Joze Ivakića i već umrloga strica Josipa Kozarca.
U svibnju 1910. Ivakić je pisao Branku Vodniku: “Ivan Kozarac proživljava najteže dane. Njemu je sve gore. A u kući je sirotinja. ( ... ) Nego Vi svakako nastojite izraditi, da mu „Matica“ ili „Društvo“ pošalju potporu od bar 200 kruna, i to odmah. Onda kad umre, treba mu samo za ukop.” Kozarac je sahranjen na vinkovačkom groblju Marije Magdalene 18. studenog u 15:30. U oproštajnom govoru kolege i susjeda Ivakića tužne i poetske rečenice obilježene su znakovitim slavonskim govorom katarze. “Patriota, dobri druže i prijatelju moj, zbogom! ( ... ) Tu na vinkovačkom groblju, kraj Nevkoša i Krnjaša, tu blizu šljivika, livada i bašća, koje si i toliko puta opisao i opjevao, ( ... ) ovdje počivaju i Relković, i Josip Kozarac. Ovdje, u Tvom rodnom mjestu, snivaj vječni sanak ( ... ).”
ZAHVALE
Iza ljudi ostaju djela i kuće. Konstatacija i nije odveć mudra, no činjenica je da nas prostor u kojemu smo živjeli i ono što smo za života učinili svakako opisuju. Jedanaestoga rujna ove godine sudionici šestoga hrvatskog slavističkog kongresa, kao i ostali gosti i Vinkovčani, prisustvovali su otvorenju rodne kuće Ivana Kozarca. Vinkovački književnik hrvatske
moderne toga je dana službeno dobio stari novoobnovljeni dom! Stara, nanovo sagrađena prizemnica, s dvama prozorima prema ulici te trijemom u dvorištu, replika je nekadašnje izvorne kuće Kozarčevih u Ulici Josipa Kozarca br. 37, na Krnjašu, uz Ervenicu i Bosut, lokalitetu koji je danas građevinski zaštićena zona. Pripovijest o obnovi, odnosno novoj izgradnji pišćeve kuće, jest pripovijest o suvremenoj hrvatskoj zbilji u kojoj se pojedinac sudara s brojnim zakonskim aktima jer je riječ o zaštićenom prostoru.
Naselje Krnjaš formirano je tijekom 18. stoljeća, a naselili su ga poljodjelci, ujedno graničari. Na starim razglednicama Vinkovaca iz 19. stoljeća s drvenoga mosta na rijeci Bosutu vidi se naselje kakvo i danas stoji. Panonske kuće s trijemom u dvorišnom dijelu.
Obitelj koja je kupila zemljište i Kozarčevu kuću, Bosiljko i Katarina Stanić, ponovno su udomili pisca i buduće posjetitelje (najvjerojatnije brojne đake) koji će pohoditi Kozarčevu kuću. Projekt Kozarac-Stanić primjer je dobre prakse u valoriziranju i očuvanju hrvatske kulturne baštine. Investitori se obraćaju Konzervatorskom odjelu za zaštitu kulturne baštine u Vukovaru kako bi dobili suglasnost za izgradnju zamjenske građevine i prenamjenu rodne kuće pisca u muzejski prostor. Svu projektnu i konzervatorsku dokumentaciju; detaljna arheološka istraživanja prapovijesnoga naselja te antićkoga razdoblja na kojemu je sagrađena kuća Kozarćevih; arheološku prezentaciju poda kroz staklo, kakvu možemo vidjeti danas, te uređenje interijera kao i okućnice, uz suradnju etnologa - sve je financirala obitelj Stanić!
Nisu dobili sredstva iz EU fondova (nisu ih ni tražili) kojima se stimulira kohezijska politika raznorodnih projekata objedinjenih strukturnim fondovima, za što Hrvatska kao članica EU ima mogućnost. Primjerice, jedno od prioritetnih podrućja ulaganja Strukturnoga fonda ERDF-a (Europski fond za regionalni razvoj) jest održivi urbani razvoj koji nastoji ulagati i poticati razvoj infrastrukture (u slučaju Kozarčeve kuće to je očuvanje okoliša, ulaganje u turističku i obrazovnu infrastrukturu).
Danas poznati primjeri dobre prakse ulaganja Europskog fonda za regionalni razvoj EU pokazuju kako različite aktivnosti na primjerima održavanja kulturne baštine ujedinjuju jačanje turističke ponude, novo zapošljavanje te očuvanje kulturne baštine, a grad Vinkovce mogu brendirati kao grad još bogatije turističke ponude.
Kozarčeva kuća osmišljena je kao oživljavanje stvaralačkoga profila pisca, što je predočeno uporabnim predmetima toga vremena, malom knjižnicom, a sve u svrhu muzealizacije i prezentacije pisca u rodnoj mu kući. U tom smislu ovaj prostor računa na različite edukativne aktivnosti.
Onoga trenutka kada su počela arheološka iskapanja, a znamo da su vrlo skupa, projekt Kozarac-Stanić izravno sudjeluje u obnovi i otkrivanju prapovijesnoga naselja na Krnjašu te ostataka rimskoga grada Colonia Aurelia Cibalae. Replike kostura u nekadašnjim ukopnim jamama koje gledamo ispod staklenoga poda Kozarčeve kuće svjedoče o starčevačkoj kulturi datiranoj u 5730.-5638. pr. Krista. U grobovima danas leže lutke, što je zoran oblik prezentacije, iako pomalo težak jer je “utroba” pišćeve kuće veliki arheološki nalaz grobova.
Na otvaranju kuće pjesnik Miroslav Mađer, istina rođen u Hrtkovcima, pozdravio je svoga davnog sugrađanina: "Zapala me časna i ujedno domaća dužnost da Vam se obratim kao vinkovački književnik koji je dobar dio svoga dosadašnjeg življenja proboravio u ovom krnjaškom kraju, gdje su se rodili, znači, pojavili veličajni pisci - i eto, jedan od njih (…) Ivan Kozarac.” Posebno je u pozdravu istaknuo nesebičnu ulogu obitelji Stanić, koja je financirala i željela zauvijek konzervirati baštinu koju nisu naslijedili kao rođaci, ali su bili svjesni što će baštiniti i darovati budućim generacijama koje će u kuću zalaziti.
“Zapamtite, ovaj krnjaški spomenik bit će, i nadajmo se ostati, trajan znamen grada na Bosutu. I sad, opet - taj vatreni Đuka Begović živi s nama i ovim bosutskim Krnjašem, među Šokcima i njihovim poljima i šumama. Njegovi i naši Vinkovci, ta pradavna Meraja, vode kroz povijest kao grad koji zna živjeti za kulturu, umjetnost i znanost pa će i ovaj budući spomenik…”
Od 2006., kada je prihvaćen prijedlog obnove Kozarčeve kuće, do 11. rujna 2014. proteklo je osam godina. Na projektu gradnje, konzerviranja i revitalizacije objekta da zaživi sudjelovala je struka, što je iznimno važno. U financiranju projekta, koji je koštao 160.000 eura, nisu sudjelovali grad Vinkovci, Ministarstvo kulture ni Županija vukovarsko-srijemska. Obitelj nije ni tražila materijalnu pomoć.
Gesta obitelji Stanić u hrvatskoj kulturi danas je iznimka. Govorimo o projektu koji je parvis componere magna! Ako ćemo veliko uspoređivati s malim, onda bi ovaj projekt trebao biti dobro pravilo, a ne iznimka koja svjedoči kako bismo mogli gospodariti naslijeđenim bogatstvom. Dakako, ako osim dobre volje imamo i mogućnosti naslijeđeno dobro pružiti vlastitom narodu.
Dubravka Brezak-Stamać
Zahvaljujemo svima koji su nam pružili podršku i tako pomogli da se ostvari obnova rodne kuće Ivana Kozarca.
Zahvaljujemo Gradskom muzeju Vinkovci, Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci, Centru HAZU Vinkovci, Gradskom kazalištu Joza Ivakić Vinkovci i Turističkom uredu Turističke zajednice Vinkovci.
Posebno zahvaljujemo Odboru za uređenje i otvorenje rodne kuće Ivana Kozarca: gradonačelniku Mladenu Karliću, dr. med., dr. sc. Mariju Banožiću, pročelniku za kulturu i turizam grada Vinkovaca, Danijelu Petkoviću, ravnatelju Gradskoga muzeja Vinkovci, Maji Krznarić Škrivanko, prof., arheologinji, mr. sc. Ljubici Gligorević, etnologinji, Dejanu
Durakoviću, ak. kiparu (uređenje arheološke prezentacije, postava i postera), Emiliji Pezer, prof., ravnateljici Gradske knjižnice i čitaonice Vinkovci, dr. sc. Anici Bilić, upraviteljici Centra HAZU Vinkovci, Martini Matković, dipl. oec., direktorici Turističkog ureda TZ grada Vinkovaca, Zdenku Rečiću, dipl. ing., ravnatelju Gradskog kazališta Joza Ivakić Vinkovci i mr. sc. Zlatku Vircu, predsjedniku PŠD-a „Hrvatski sokol“, Vinkovci.
Također moramo zahvaliti svim ostalim suradnicima: mr. sc. Mandici Sanković, dipl. ing. arhitekture (u vrijeme izdavanja potrebne dokumentacije pročelnica Upravnog odjela za prostorno uređenje, gradnju i zaštitu okoliša Grada Vinkovaca),Tihomiru Marojeviću, Tomislavu Šaliću, Šimi Dominkoviću, Ljubici Ambrinac-Rajs, Mariji Sokola, Kseniji Petričić, Andriji Čavaru, Mariji Delić (Andrijaševci), Mariji Bartoš (Komletinci), Janji Kulovnjak (Rokovci) i Branku Šimetiću (Ivankovo).
Posebno moramo odati priznanje za uloženi trud našim djelatnicima: Tomislavi Skender, Ivanu Blaževiću, Ivici Ćosiću i Zlatku Majtanu.
Katarina i Bosiljko Stanić